U obilasku građana koji su svojim radom i zalaganjem ostavili trag na mnoge generacije, posjetili smo umirovljenu nastavnicu kuharstva i praktične nastave Stoju Vujasin, rođenu Ilinčić (68) koja danas iza sebe ima tri godine mirovine i 46 godina radnog staža. Dočekala nas je u svojoj obiteljskoj kući na ulasku u virovitičko prigradsko naselje Rezovac i odmah pozvala u svoj vrt iza kuće u kojemu sada u mirovini provodi veliki dio vremena.
– Ovo mi je prava rekreacija i opuštanje, a tu su i namirnice koje upotrebljavam u svojim obrocima, pa ipak sam ja profesionalna kuharica – našalila se Stoja Vujasin koja nas je tijekom razgovora uz kavicu upoznala sa svojim životom, radom i na koncu životom u mirovini.
– Moj život počeo je u selu Rastuša u općini Teslić u BiH gdje sam završila osnovnoškolsko obrazovanje, a nakon toga valjalo se pobrinuti i za odabir srednje škole. U toj sredini gdje sam odrasla nekada je običaj bio da žene završe osnovnu školu i nekoliko godina poslije tog se udaju, međutim to mi se nije sviđalo nego sam nastavila dalje i upisala srednju ugostiteljsku školu u Doboju. U stvari prvobitno sam htjela u gimnaziju međutim propustila sam prvi rok upisa, a riječ „ugostiteljstvo” mi se svidjela jer me podsjećala na „ugostiti nekoga” i tako je to krenulo – započela je svoju životnu priču ova umirovljena nastavnica koja je nakon završenog školovanja radila kao kuharica u hotelima u Doboju, Maglaju i Tesliću, te u jednom poduzeću, također u svojstvu kuharice, a prijelomni trenutak je bio kada je bila promaknuta u voditeljicu kuhinje.
– To me je potaklo da upišem Višu ugostiteljsku školu u Doboju, a paralelno s tim tamo sam i radila. I tako, nakon završene Više ugostiteljske nastavila sam raditi u BiH, a kratko vrijeme, nekih dva mjeseca radila sam u ugostiteljstvu u Njemačkoj u Wolfsburgu, taman da bi si zaradila za „Stojadina”, odnosno Zastavu 101 – prisjetila se svog napornog rada u Njemačkoj naša sugovornica koja je nakon toga izvjesno vrijeme radila u Doboju, no kada je upoznala supruga koji je rodom iz sela Gvozdanske u općini Suhopolje, 1982. godine došla je s njim u Hrvatsku, točnije u Viroviticu gdje su sagradili obiteljsku kuću.
– Te godine su nam bili i svatovi, a također sam se i zaposlila. Naime, imala sam želju da svoje znanje i iskustvo prenesem na mlađe generacije radeći u školi i imala sam sreće jer taman je mjesto nastavnice ugostiteljstva bilo upražnjeno i na moje zadovoljstvo sam se odmah zaposlila. I danas se sjećam tog kolektiva iz tadašnje Ugostiteljske, a sadašnje Strukovne škole u Virovitici. Od prvog do zadnjeg dana radnog staža dobro sam se slagala sa svim nastavnicima, uspjela s njima pronaći zajednički jezik i želju da obučimo mladi kadar u ne baš laganom ugostiteljskom poslu – rekla je Stoja Vujsin podsjetivši na veliku razliku između nekadašnjeg i sadašnjeg rada škole.
– Nekada je bilo puno teže, jer za obuku spremanja jela morali smo većinom donositi svoje namirnice, tako da su naši učenici osim školskih torbi nemalo puta nosili i cekere sa živežnim namirnicama. Naravno, nismo imali praktikume nego smo to radili u priručnim kuhinjama, no usprkos tomu učenici su bili dobri i vrijedni i veliki dio ljudi iz tih generacija postali su dobri i poznati ugostitelji i u Hrvatskoj i izvan nje.
Proglašenjem Republike Hrvatske odmah se krenulo u akciju poboljšanja uvjeta u školama, pa tako i u našoj Strukovnoj, a što imamo sada, to je vjerujem većini ljudi poznato, moderna škola s modernim praktikumima i lijepim restoranom s kvalitetnom hranom. Uistinu je bio užitak tu raditi, samo sam dodatno zavoljela ovaj posao, a učenike, njih sam uvijek voljela, neovisno o uvjetima. I danas ih se često sjetim, naravno ne pamtim ih većinu, ali neki, posebno iz mojih kasnijih godina rada još uvijek su mi u dobrom sjećanju. Kako i ne bi kada smo sate i sate provodili na nastavi i brojnim natjecanjima gdje smo svi zajedno pokazali dobre rezultate – priča naša sugovornica te ističe kako joj je to uvijek bila najveća nagrada rad i motivacija za dalje.
– No i onome „dalje” došao je kraj i 2022. godine moji kolege na čelu s ravnateljicom Pavicom Biondić uistinu su me svečano ispratili u mirovinu i veliko im hvala na tome – rekla nam je nastavnica Stoja, kojoj je suprug nažalost obolio i već dvije godine se nalazi u domu za starije osobe, ali često je posjećuju kćerke Jelena i Slađana, te unuk Gabrijel koji ide u 2. razred srednje škole.
– Često se vidimo, ne dijeli nas puno kilometara i nije teško doći ovamo. Tu su i moji susjedi, prijatelji, pa često „kafenišemo“. Osim toga, rado odlazim u Gvozdansku, na djedovinu mog supruga, gdje također imam vrt i provodim vrijeme u prirodi. No, najviše me raduju posjeti rodnom kraju u Bosni. Znate kako kažu: “Bosanca možeš maknuti iz Bosne, ali Bosnu nikad iz Bosanca” – rekla nam je na rastanku uz osmijeh umirovljena nastavnica Stoja Vujasin, žena čija je životna priča spoj profesionalne posvećenosti, ljubavi prema učenicima i vjernosti korijenima.
(icv.hr, bs)
